Svatko razgovara sa sobom na svjesnoj ili nesvjesnoj razini. Svaki put kad u sebi ponovimo: "Zakasnit ću", ili "Ova haljina mi baš dobro stoji", obratili smo se samima sebi. Za nekoga je to samo misao koja proleti, a drugi će te tvrdnje izreći na glas.

''Izražavajući pojedine misli na glas omogućujemo si bolje razumijevanje sadašnjosti i budućnosti te bismo svi to trebali raditi'', tvrdi klinička socijalna radnica, psihoterapeutkinja i autorica više knjiga s područja psihologije Lisa Ferentz.

Upravo se tom metodom ona služi kako bi svojim klijentima usadila pozitivnu sliku o sebi te o danu koji je pred njima.

''Nema ništa važnije od načina na koji razgovaramo sa sobom jer se unutarnji monolog odražava na sve naše podsvjesne misli, emocionalna stanja i bihevioralne odluke'', pojasnila je. Ako ste stalno kritički nastrojeni, ili dan započinjete s negativnim stavovima, otežavate si mogućnost da u tom danu doživite nešto pozitivno. No razgovor sa samim sobom je nužan, potvrđuje i ugledni zagrebački psihijatar dr. Robert Torre.

''Čovjek koji ne razgovara sa samim sobom nema unutarnji dijalog, nema savjest ni pravo ja. Najčešće se taj razgovor obavlja u samoći i zato je ona presudna. Bez samoće nema čovjeka, promašen je. No to treba biti samoća bez usamljenosti. Tek u samoći sa unutarnjim ja, čovjek dolazi prvo k sebi da bi mogao doći i k tebi i k nekome drugome'', tvrdi dr. Torre dodajući kako su razgovori o kašnjenju ili kako nam stoji haljina trivijalni i nemaju veće značenje za osobnost. No razgovori u kojima je čovjek sam sebi tema, ono su što nas definira, prenose 24sata.hr.

''Bez tih razgovora čovjek je samo humanoid, ljudima nalik stvorenje i ti su razgovori uvjet ljudskosti uopće. Nevažno je je li to razgovor u sebi ili na glas, kao što je nevažno i koji je dio dana. Za neke ljude je to mentalna higijena nalik molitvi, pa onda razgovaraju sami sa sobom tijekom jutra kako bi započeli dan i to su obično poticajni razgovori o tome tko sam, što sam i gdje sam danas, a navečer su to razgovori nalik bilanci, jesam li ili nisam'', objasnio je dr. Torre.

Lisa Ferentz svojim klijentima savjetuje da zapisuju misli o tome na čemu su sve zahvalni, što smatraju svojim jakim stranama, koje su im pozitivne strane. Tada im kaže da stanu pred ogledalo i to što su napisali izgovore na glas, sami sebi.

''Ne odustajte čak i ako vam se to čini glupo. Kao i s drugim stvarima, kad se jedanput uvježbate i ovoj metodi pristupite s pozitivne strane, otkrit ćete da je to u biti jako jednostavno. Vodi nas kroz život bili mi toga svjesni ili ne'', kazala je Ferentzova.

Čak je i studija Sveučilišta Lethbridge potvrdila da su studenti koji su si govorili pozitivne stvari uspjeli promijeniti svoju perspektivu, stavove i reakcije na podražaje iz okoline. Ferentzova stoga savjetuje ljude da si i glasno tepaju ili si daju poticaj.

''Kad si pozitivno šapćemo, to nam daje snagu da se suočimo s izazovima koji su pred nama'', kazala je pojašnjavajući da i sportaši čine isto to uoči natjecanja. To ne znači da je poželjno na glas izgovarati frustracije.

''Definitivno postoji vrijednost u razumijevanju svojih osjećaja, bili oni pozitivni ili negativni. No izgovarajući negativne misli na glas može imati suprotan učinak'', naglasila je Ferentz.

Umjesto toga preporučuje ljudima da, kad su već artikulirali što ih muči, odluče ima li smisla zadržati takve misli ili je to nešto preko čega možemo prijeći i zaboraviti na to.